Da li je kriminalac koji opljačka banku uradio bilo šta loše, ako svakodnevno srećemo „estradne zvezde“ koje zgrću gomilu para, takođe, nelegalnom krađom tuđih autorskih dela?
Plagijat, nastao od latinske reči „plagere“ ili „oteti„, označava čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo jednog dela ili u celosti, bez navođenja izvornog autorstva. Za razliku od krivotvorenja u kojemu je upitna autentičnost dela, kod plagijata je reč o nezakonitom i neetičkom prisivanju tuđeg dela, koje se prikazuje kao vlastito. U nekim starim kulturama Dalekog istoka, stanoviti oblici plagijata bili su uobičajeni.
Štete od plagijata danas su naročito prisutne na području industrijskog dizajna. Pretpostavlja se da oko 10% svih svetskih proizvoda predstavljaju krivotvorine i plagijati. Problem plagijata postao je toliko veliki da je u nemačkom Solingen-u 2007. godine otvoren i prvi svetski muzej plagijata koji je nazvan „Museum Plagiarius“ i koji sakuplja i čuva plagijate iz svih delova sveta.
U poslednje vreme, mediji mnogo pozornosti posvećuju i plagijatima na području muzike. Neki od tih plagijata su dokazani i pravosnažnim sudskim presudama. Tako je 2011. godine pravosnažnom postala i presuda po kojoj je poznati hrvatski muzičar, kompozitor i tekstopisac Tonči Huljić, zbog plagiranja pesme „Dalmatinka“ Ive Barišića, bio dužan platiti ogromnu novčanu odštetu ili odslužiti zatvorsku kaznu u trajanju od sto dana.
U razvijenim zemljama, plagijat na području naučnog rada smatra se vrlo teškim etičkim prekršajem. O tome svedoči i činjenica da je sam ministar obrane SR Nemačke, Karl-Theodor zu Guttenberg, 2011. godine podneo ostavku, nakon što se doznalo da je njegov doktorat iz oblasti pravnih nauka zapravo – plagijat. Samo tri i po meseca kasnije, Sveučilište u Heidelbergu je oduzelo doktorsku titulu bišoj potpredsednici Evropskog parlamenta Silvani Koch-Mehrin, nakon što je utvrđeno da je njen doktorat zapravo plagijat čitavog niza naučnih radova prikazavši postignuća drugih istraživača kao svoja.
O problemu plagijata na području likovnih umetnosti nedavno je objavljena i knjiga hrvatskog likovnog kritičara Ante Vrankovića pod naslovom „Afera plagijat – otvoreni dossier„. Sadržaj knjige je besplatan i lako dostupan na Internetu. Možete je pročitati OVDE.
Kako u svetu, tako i kod nas – krade se i kopira šta god stigne, ali je to nekako najupečatljivije u našoj muzici koja više čak i nije – naša. Nije retkost da se na našim prostorima manje i više poznati svetski hitovi kradu, obrađuju i prodaju našim pevačima, a neretko i sami pevači biraju tuđe melodije, na koje im domaći autori posle pišu tekst. Još uvek ne postoje jasne zakonske prepreke za ovakve radnje, pa će tako domaća publika još neko vreme moći da uživa u prepevanim stranim hitovima u izvođenju naših zvezda i zvezdica. Najčešće se kopiraju zvuci Indije, Turske i Koreje koji se nam se uporno nameću kao „izvorni hitovi“. Namena ovog bloga je da posvedoči koliko se na srpskoj sceni krade tuđa muzika i kako se ta ista muzika kasnije prodaje kao „domaća srpska muzika“, a ti isti plagijatori održavaju koncerte i lagodno žive od te prodaje. I niti jedna muzička organizacija ni pojedinac ih zbog toga ne prozivaju javno, kao da se uopšte i ne pridaje ikakav značaj tome. A šteta je ogromna…
Postavi komentar